уторак, 4. август 2015.

SEĆANJE NA "OLUJU"

početak avgusta 1995. 
nedelja
Sunčan dan na dunavskom Lidu. Mnogo kupača i camaca na špicu Ratnog ostrva. Negde oko 13 sati. Jos nije vreme za redovne vesti na StudijuB,a iznenada, špica i glas Jugoslava Pantelića. Vest da su hrvatske snage "jutros negde oko 4 h, započele akciju  "Oluja" i zauzele Knin". I da se formirala duga kolona ljudi koji beže. Pojačavam radio i ponavljam glasno vest koju sam upravo čula. Komšinica Mira sa susednog, luksuznog čamca, priprema riblji ručak za prijatelje. Istrčava na svoju palubu i gnevno reaguje: "ja ne volim te napaljene  vesti sa Studija B! Oni uvek lažu!" i ulete u svoju brodsku kuhinju...

ponedeljak

Popodne, dežuram u dnevniku NTV Studio B. Negde oko 18 sati, zvoni telefon.
-"Jel to Studio B? Ja sam vozač hladnjače, vozim iz Zapadne Evrope, Sad sam na Sremskoj Rači. Ovde je mnogo ljudi, izbeglih iz Hrvatske. Srpska policija ne dozvoljava prelaz u Srbiju. Sve je blokirano... Nikoga ne puštaju, a ovde ima i dece... neki stari su umrli na putu.... učinite nešto...!"  i prekida vezu.

Odmah šaljemo ekipu sa Jelenom Veljković.

Nekoliko sati kasnije, ekipa se vraća. Nisu im dozvolili snimanje, a kasete koje su već snimljene, oduzeli....

-----

Drama kolone srpskih izbeglica traje već 11 dana. Stižu nam razne vesti, jedna od njih je da su negde kod Petrovca, kao u Ćopićevoj poemi " Na Petrovačkoj cesti" hrvatski avioni bombardovali dugu izbegličku kolonu. Vrućine su nesnosne...

-------
Jesen, 1995. u Studiju B

U redakciji vidim dve nove higijeničarke, angažovane preko "Dedinja". Ozbiljne, ćutljive, ali vredne... Čiste, brišu... Ali, za razliku od prethodnih, koje su prolazile kroz prostorije i kao "mačka repom" mahale krpama, njih dve to rade tiho, diskretno,pažljivo... Iza njih ostaje upadljivo čistiji prostor. Nekoliko dana kasnije započinjem razgovor sa jednom odd njih. One su sestre, jedna je ekonomista, druga, mislim da reče da je stomatolog. Ovde su stigle u koloni bežeći od "Oluje", sa decom. Muževi su im ostali u Martićevoj vojsci i nemaju kontakt sa njima...

Jedna od njih, Mirjana, iz Ogulina,  priča: "Moj muž i dever su, kao i obično, došli negde oko 10 uveče na spavanje. Tako su od početka radili, ujutru rano se vraćali u jedinicu. Ali, tog jutra, oko četiri, probudi nas gruvanje topova... Njih dvojica, u čudu, ubrzano se spremaju, da bi stigli u jedinicu, u strahu da ne izgube kontakt, da ih ne nadju. Pogledamo u pravcu pucnjave, a tamo, kao u najvećoj oluji, seva... grme topovi.... sve su nam bliže.  Odoše oni, a mi, sa decom i majkom, pokupismo torbice (inače, to nije prvi put da mi pobegnemo u šumu, sa ručnim prtljagom, na dan, dva, pa se vratimo kući) uguramo se u auto i krenemo, sa nadom da ćemo se vratiti u toku dana. Već na glavnom putu vidimo da se sa svih strana stiču kolone, sunce već peče, a mi, milimetar po milimetar,skoro da više stojimo nego što se krećemo. Niko ne zna kuda ide... I što je najgore, više ne možemo da izadjemo iz kolone... Dani prolaze, a nama se i ono malo hrane i vode što smo poneli, već istrošilo... deca plaču. Stara hvata vazduh...   "

- A muž! Jel vam se pridružio?

- Ne! još ne znamo šta je s njima dvojicom. Mala (ćerka, koja je imala 11 godina), piše na rodjendan, u svom dnevniku: najveća mi je želja da se tata javi.... Ovde smo u kolektivnom smeštaju... obećao nam je Mikelić (Borislav Mikelić) da će videti, da  će pokušati da im udje u trag....

Ubrzo su obe prestale da rade u Studiju B. Mirjanu sam još jednom videla u gradu, ali o mužu nije imala nikakvih vesti.
------

Danas, 20 godina kasnije, opet su na čelu Srbije Vučić, Dačić,Vulin... negde tu u vrhu i Vučelić i ini... isto kao i te užasne 1995.

Srbiji je trebalo, znači, 20 godina da se probudi, da shvati (ako je i danas shvatila?!), svu težinu sudbine tog naroda.

Dvadeset godina posle, Srbija proglašava Dan žalosti! A žalost onih nesrećnika traje sve vreme, samo što oni to nisu primećivali. Sad im je potrebno za njihov politički marketing.

ZA PARADU LICEMERJA!

Za ovih 20 godina, Srbija se smanjila. A  i nas je sve manje....

Hrvati slave! Imaju razlog za to.

Tog dana su oni DOBILI a  Srbi izgubili državu.