недеља, 12. април 2015.

PROBLEMI SA VAKCINACIJOM


O vakcicnaciji i vakcinama govorili su mnogi. Uglavnom laici, poput profesorke engleskog jezika i knjizevnosti,koji su nastupali javno sa mnogo vise autoriteta i poverenja nego lekari.

Evo i jednog strucnog misljenja:


PROBLEMI SA VAKCINACIJOM

Mesecima je naša javnost na čelu sa roditeljima zaokupljena problemom vakcinacije dece. Postaavlja se pitanje vakcinisati dete ili ne?
Zbog poteškoća u nabavci i neblagovremenoj primeni odredjenih vakcina došlo je, tokom godine, do nepotrebne uzbune. Problem se još više zaoštrio kada je jedna populacija dece vakcinisana besplatno a druga ne. Na sve to se nadovezalo i prepucavanje o prednosti našeg ili stranog cepiva. To je još više zbunilo i podstaklo roditelje da se usprotive vakcinaciji dece.
Kod nas godinama postoji zakon o obaveznoj imunizaciji dece. Ustaljenim kalendarom regulisano je vakcinisanje od rođenja deteta, pa do završetka osnovnog obrazovanja. Pri upisu u osnovnu školu, pored ostalog, proverava se i da li je dete kompletno imunizovano.
Vakcina štiti decu od oboljenja koja su specifična za dečiji uzrast pa i kasnije. Zaštićeni su od dečije paralize, tetanusa, difterije,velikog kašlja...
Polemika oko vrednosti naše ili strane vakcine je bespredmetna. Vakcina je vakcina, upotrebi  onu kojom raspolažeš. Bitno je da bude svima dostupna i besplatna.
Strah od postvakcinalnih komplikacija je razumljiv kod nedovoljno obaveštenih i  needukovanih roditelja.
Kao što bolesniku ne smemo ukinuti spasonosni lek, zbog retkih, neželjenih pojava, isto tako ne možemo negirati vrednost vakcina zbog statistički zanemarljivih postvakcinalnih komplikacija.
Pre četiri decenije smo se suočili sa zastrašujućim,smrtonosnim velikim boginjama. Nije se tada postavljalo pitanje postvakcinalnih komplikacija koje itekako mogu da budu teške, naročito kod odraslih, koji posle rođenja nisu bili vakcinisani. Ali bilo je pitanje preživeti ili ne. Masovnom imunizacijom u celom svetu, variola je izbrisana iz spiska zaraznih bolesti.
Do primene vakcine protiv dečije paralize, obolela deca su ili umirala ili ostajala obogaljena, često doživotno vezana za veštačka pluća.
Sada je u proceduri predlog zakona koji, pored ostalog, predviđa i obaveznu imunizaciju dece. Stari zakon, koji je bio tolerantan, i koji je još uvek na snazi, biće dopunjen novim, kaznenim odredbama. Roditeljima, koji odbiju da vakcinišu dete, predviđa se stroga kazna.
Smatram da se primenom rigoroznih mera ne može suzbiti neznanje i strah kod roditelja. Pogotovu što je mentalitet naših ljudi takav, da više veruju šarlatanima, neznalicama, prevarantima i vračarama, nego lekarima.
Samo sistematskom i upornom edukacijom i argumentima a ne kaznama, može se promeniti svest roditelja koji zaboravljaju da su kao deca bez problema bili vakcinisani.
Kao lekar, savetujem roditeljima - ne protestujte protiv vakcina, kojih ima, već svoj glas dignite ako ih nema!
                                                                                                              Dr Miroslav Todorović
                                                                                                                      Beograd

субота, 11. април 2015.

USKRS


Na pocetku pedesetih godina proslog veka, negde odmah posle IB, u citavoj Jugoslaviji bila su teska vremena. A u mom selu je vladala bas velika glad. Moj otac je radio sam za nas sestoro - majka i nas cetvoro dece, - na izgradnji hidroelektrane Zvornik, koja je od moje kuce udaljena 38 km. Secam se kako je tada izgledala proja, koju vise ne mogu ni da pogledam. Ali, ni nje nije bilo dovoljno.
Mama je čuvala komad hladne, tvrde, kao sapun, bezkusne proje i za svaki obrok nam je sekla po jedan tanak,skoro providan listić. Ona sama nije nista jela po dva-tri dana. Čuvala je za nas. Tata je, posle radnog vremena, pesice dolazio (38 km!) da bi doneo  2 kg. kukuruznog brasna. Kući je stizao oko 22 sata, a vec u 3 ujutro je polazaio nazad, da bi u 6 bio na poslu.

Jedan Uskrs iz tog vremena nikada necu moci da zaboravim.

Bio je lep, suncan prolecni dan. Voće procvetalo. Mi, deca, igramo se u dvorištu. Uz sokak prilaze tri čoveka - naš seoski popa i njegova dva crkvenjaka. Dvojica pratilaca natovareni  darovima! Svaki od njih nosio je na ramenima teške torbe, preko njih žive kokoške vezane za noge, čitave komade slanine, suvih rebara... i, naravno, korpe pune jaja...

Prilazeći našoj kapiji popa se oglašava:
- Domaćice, jesi li spremila darove? Stiže božiji čovek da sveti vodicu! - viče glasno.
Pošto je u selu nemaština bila velika sramota, moja majka tiho kaže:
- Pavle, nemam ništa da ti dam, deca su mi gladna... kroz suze, nastavlja: nemam čak ni po jedno jaje da im ofarbam...
A popa još glasnije:
- Grešnice, bog će te kazniti, ulazi ti u kuću božji čovek....

Dijalog traje, popa sve glasnije, a moja majka tiše, sve dok joj nije prekipelo. A onda se razvezala.

- Slušaj ti, pope! Da si ti božiji čovek kao što kažeš, ti bi ovo što ova dva mučenika nose, delio gladnima a ne bi tražio i otimao. Izadji iz avlije i zaboravi na kapiju kroz koju si ušao...!

Popa zastade. Zatim se, zajedno sa pomoćnicima okrete i izadje gundjajući.

Uskrs smo proveli gladni. Komšinica, baka, koja nije imala nikoga, jer je sa 19 godina ostala udovica (muž joj  je zauvek ostao na Solunskom frontu), donela nam je kasno popodne 4 jajeta i komad sira...

Moja majka je bila i ostala vernik. Ali, posle ovog Uskrsa nikada više nije ušla u crkvu. Umrla je na Svetog Savu.

E, ja zbog toga ne verujem. Jer, kad god pomislim ima li Boga, vraća mi se taj sunčani prolećni dan. I uvek mislim: da ga ima, bio bi na strani ugroženih i gladnih.

SRECAN USKRS, VERNICI!

-

понедељак, 6. април 2015.

ČIJA JE SRBIJA?


Telekom, jedna od retkih profitabilnih kompanija, uskoro će promeniti vlasnika.

Železara Smederevo je bila prodata, pa vraćena, jer novi vlasnik nije ostvarivao profit nego gubitke.
Sada smederevskim gubitasem upravljaju strani menadžeri, sa mogućnošću da postanu vlasnici.

Mobtel je odavno postao Telenor... Prvi maj Pirot, Zastava iz Kragujevca, Imlek,  Knjaz Miloš.... JAT, B92, Hemofarm, Zdravlje... cementare, pivare,mlekare, staklare..... i mnoge druge su sada u većinskom ili potpunom vlasništvu stranaca.

Savamala će postati Beograd na vodi, a vlasnici tog dela glavnog grada će biti bogati šeici iz Emirata... Po Vojvodini je rasprodato zemljište...

Kada se, jednog lepog dana, ova rasprodaja okonča, šta će ostati od Srbije? Pare će se potrošiti na "kocku, žene i kafane" (tako se u mom selu kaže za raspikuće).

A onda ćemo i mi, ili oni koji prežive, biti vlasništvo nekih novih robovlasnika.

Ovi što nas vode u propast zbrisaće prvim avionom Er Srbije i dobiti uhleblje kod onih koje su zadužili.

Narodu će kao slamka spasa ostati omraženi Mišković, kome je oduzet pasoš.