среда, 16. септембар 2015.

NE PRILIČI MINISTRU KULTURE!

 Ovih dana, u već razbuktalu hajku na reditelja Kokana Mladenovica, osim pravosudja i policije, ukljucio se i aktuelni ministar kulture Ivan Tasovac. MINISTAR KULTURE(!) dao je svoj značajan doprinos razrešenju dileme da li je poznati reditelj kriv ili nije kriv! OBJAVIO JE NA SVOM TWITTER NALOGU DA SE KOKAN NE ZOVE KOKAN, NEGO SANDOKAN MLADENOVIĆ!

 Priznajem da, iz objavljenog intervjua s početka jula ove godine,  i svih pratećih tekstova, uključujući i krivičnu prijavu izvesnog Djurovića (za koga prvi put čujem) nisam baš sasvim shvatila za šta je Kokan Mladenović kriv.

A još manje sam razumela kakav je greh talentovanog reditelja što se, AKO SE (!), stvarno zove Sandokan!

Izbor imena je zasluga nekih drugih ljudi, na koje niko od nas, na rodjenju, ni posle, nije mogao da utiče. Čovek je rodjen u vreme kada su se mnogi, pre svih mladi, identifikovali sa poznatim filmskim junakom, pa je tako, verovatno i Kokanov kum podlegao toj euforiji. AKO JESTE?

Moram da kažem da mi je ime, koje god, svidjalo se to publikumu ili ne, manje značilo od toga kakav je čovek koji ga nosi.

Ali, ono sto me drži u šoku vec nekoliko dana, je pobedonosni tw ministra kulture.
Umesto kritičkog pogleda i ozbiljne analize umetničkog rada glavnog junaka ove tužne predstave, Tasovac je jedino imao problem sa imenom reditelja Mladenovića. Pa je odlučio da nam oda VELIKU KOKANOVU TAJNU!

Svaka čast,gospodine ministre! Ako niste imali ništa drugo da nam saopštite, džaba ste se vratili na twitter!

Prizemno! Jadno! Tužno!

I, da iskoristim priliku, da saopštim kako ja shvatam ceo slučaj Mladenović. Mada krv ne volim čak ni kada kupujem šniclu, a kamoli u ljudskoj komunikaciji, želim da kažem da sam dobro razumela analizu našeg stanja i naše nesreeće, koju je Kokan dao u spornom intervjuu. Takodje, veoma cenim svestrano pravno tumačenje prof.dr. Vesne Rakić Vodinelić, koja je do detalja objasnila šta je šta kod nas - po ustavu i zakonu!

E, pa, ako i moj ovako javno izneti stav uznemiri patriote poput Djurovića i Kaića, neka me dopišu na spisak okrivljenih.

Želim da verujem da se u Srbiju nije vratilo sudjenje mišljenju!


субота, 12. септембар 2015.

VREME JE DA PONOVIMO LEKCIJU

DA SE NE ZABORAVI!

Владислав Петковић Дис‎ > ‎

Владислав Петковић Дис: НАШИ ДАНИ

Развило се црно време опадања,
Набујао шљам и разврат и пороци,
Подиг'о се трули задах пропадања,
Умрли су сви хероји и пророци.
Развило се црно време опадања.

Прогледале све јазбине и канали,

На високо подигли се сутерени,
Сви подмукли, сви проклети и сви мали
Постали су данас наши суверени.
Прогледале све јазбине и канали.

Покрадени сви храмови и ћивоти,

Исмејане све врлине и поштење,
Понижени сви гробови и животи,
Упрљано и опело и крштење.
Покрадени сви храмови и ћивоти.

Закована петвековна звона буне,

Побегао дух јединства и бог рата;
Обесимо све празнике и трибуне,
Гојимо се од грехова и од блата.
Закована петвековна звона буне.

Од пандура створили смо великаше,

Достојанства поделише идиоти,
Лопови нам израђују богаташе
Мрачне душе назваше се патриоти.
Од пандура створили смо великаше.

Своју мудрост расточисмо на изборе,

Своју храброст на подвале и обеде,
Будућности затровасмо све изворе,
А поразе прогласисмо за победе.
Своју мудрост расточисмо на изборе.

Место светле историје и гробова

Васкрсли смо све пигмеје и репове;
Од несрећне браће наше, од робова,
Затворисмо своје очи и џепове.
Место светле историје и гробова

Остала нам још прашина на хартији

К'о једина успомена на џинове;
Сад сву славу пронађосмо у партији,
Пир поруге дохватио све синове.
Остала нам још прашина на хартији.

Под срамотом живи наше поколење,

Не чују се ни протести ни јауци;
Под срамотом живи наше јавно мнење,
Нараштаји, који сишу к'о пауци.
Под срамотом живи наше поколење.

Помрчина притиснула наше дане,

Не види се јадна наша земља худа;
Ал' кад пожар подухвати на све стране,
Куда ћемо од светлости и од суда!
Помрчина притиснула наше дане.

1910.

петак, 11. септембар 2015.

JUHAHAHA - ZA PODSECANJE

Svaku slicnost sa likovima i dogadjajima nalazite na sopstvenu odgovornost!!!

Јован Јовановић Змај‎: ЈУТУТУНСКА ЈУХАХАХА

У краљевству Јутутуту
Краљ тринајсти Балакаха
Обећао свом народу
Да ће дати јухахаха.

Само нека буду верни,
Нек војују о свом круху,
Нека ћуте и нек жмуре,
Нек плаћају јухухуху.

Послушни су Јутутунци,
Плаћали су јухухуху,
Ћутали су, жмурили су,
Војевали о свом круху.

А пролећем сваког года
Попне с' на брег Балакаха,
Па повиче громогласно:
Добићете јухахаха!

У краља су јаке прси,
Грлат ли је Балакаха,
Кад повиче, брда с' оре -
Јухахаха, хаха, хаха!

Сви се гротом смејат стану,
Све се тресе брат до брата,
А од смеха, тешка смеха,
За трбух се и краљ хвата.

А шта им је тако смешно?
Ил' је смешан Балакаха?

 Ил' су смешни Јутутунци?
Ил' је смешно "јухахаха"?

Све троје је доста смешно,
Понајвише Балакаха,
Кад озбиљно, милостиво,
Проговори: Јухахаха!

Срећни су ти Јутутунци,
Срећан ли је Балакаха,
Кад их тако развесели
Празна речца: Јухахаха!


  • Песма Јована Јовановића Змаја из 1865. године.

недеља, 6. септембар 2015.

NEPOUZDANA NOVINARSKA SEĆANJA



U poslednjem Vikend Danasu, subota/nedelja, 5-6.septembar 2015., rubrici "Ljudi, sećanja..." koju priredjuje Rade Radovanović,  objavljeno je sećanje Vukašina Obradovića, predsednika NUNS-a na dane primene zloglasnog Vučićevog zakona o informisanju na neposlušne medije krajem 90-tih. Deo njegovog sećanja, na strani IX, izmedju ostalog, glasi:

"U beogradskom Medija centru Sonja Biserko objašnjava našim advokatima  GradimiruNaliću i Nikoli Baroviću, koje je angažovao NUNS, da ne treba plaćati kaznu jer se time puni budžet i pomaže režim. Ostala je pri svom stavu i pored upozorenja da 200.000,oko 10.000 maraka, sa koliko sam kažnjen kao glavni i odgovorni urednik, može biti u roku od 24 časa pretvoreno u zatvorske dane. Na sreću, njeno mišljenje nisu delili Bane Čanak,  Veran Matić, Goran Svilanović, znani i neznani ljudi koje je neumorno zivkala Goca Suša tadašnja predsednica NUNS-a. Za svega nekoliko sati prikupljen je potreban novac. Ni sam nisam verovao kada je došla Lidija Mihajlović sa priznanicom o uplati kazne."

Sad, posle više od 15 godina, Vule se najviše seća nekih koji su u njegovom spasavanju od apsa najmanje učestvovali. A one koji su se najviše angažovali i praktično ga spasli od zatvora potpuno zaboravlja. Zbog toga sam ponovo pogledala moje dnevničke beleške iz tog vremena.

Sve vreme primene Vučićevog zakona bila sam učesnik i svedok novinarske golgote. A taj dan kada smo spasavali Vukašina Obradovića nikada neću zaboraviti. Ne samo zbog represije vlasti nego i zbog ponašanja naših "saboraca" novinara i predstavnika nevladinog sektora.

Posle konferencije za novinare, na kojoj su Sonja Biserko, Bljana Kovačević Vučo i još neki aktivisti NGO energično zastupali mišljenje da ne treba plaćati kaznu, a zatim se listom razbežali, u NUNS-u smo ostali sa Obradovićem: Dragan Banjac, Dragutin Rokvić, Marina Šinko i ja. Tehničku pomoć nam je nesebično pružala  Vesna Janković iz Medija centra. Kasnije, u toku popodneva, pojavila se i Lidija Mihajlović, saradnica Obradovićevih Novina vranjskih i Sindikata "Nezavisnost".

Približavalo se veče, kada je Vule trebalo da krene na autobus za Vranje, a pretnja hapšenjem bila je sve izvesnija. Mi, prisutni, rastrčali smo se, skoro bukvalno smo "okrenuli šešire" da bismo prikupili novac i platili kaznu. Banjac je kontaktirao sa Svilanovićem, Rokvić je zvao Verana Matića, Bane Čanak je već bio obavešten.... Ali, Gordane Suše nije nigde bilo! Čak se nije odazivala ni na naše telefonske pozive.  Vesna Janković je držala kontakte sa jednim uličnim dilerom da nam, ako uspemo da prikupimo dovoljno, promeni marke po najboljem kursu. Zamolili smo čak i šefa smene u najbližoj pošti, koja je radila do 20 h, da nas sačekaju, da bismo obavili uplatu.

I uspeli smo, u poslednjem trenutku, uz veliku pomoć pomenutih Svilanovića, Matića, Čanka, ali i Dragutina Rokvića koji je išao preko Dunava da privatno pozajmi poveću nedostajuću sumu. I još nekih dobrih i hrabrih ljudi. U minut do 20 smo uplatili novac i dobili priznanicu koja je za Obradovića značila slobodu. Rokvić se čak pobrinuo da naš drug Vule ne krene gladan na put.

Bilo,pa prošlo. Mi, koji smo to obavili, verovatno smo svrstani u one "znane i neznane". Hvala, druže naš!

Nije zaboravan samo Vukašin Obradović. Mnogi su čak promenili dresove i političke boje pa su sada na onoj strani protiv koje smo se borili.

Ali je zanimljivo ponašanje Gordane Suše. Ona je više puta svrstavana tamo gde nije bila. I nikada nije demantovala. Na primer kada god je bilo reči o nama prognanicima iz RTS početkom devedesetih. Suša ne samo da nije prognana, nego u to vreme nije ni bila u RTS-u. Ona, Nadežda Gaće i još neke koleginice i kolege, otišli su u Jutel kod Gorana Milića na samom početku rada te jugoslovenske televizije, za mnogo veću platu. Ali je bilo zgodno i profitabilno biti žrtva represije Miloševićevog režima.

Zanimljiva je fascinacija vranjskih novinara likom Gordane Suše, nesporne  jugoslovenske TV zvezde osamdesetih godina. Osim Obradovića, pogrešno zahvalan Gordani Suši bio je i Vojkan Ristić, novinar, takodje Vranjanac, koji je u vreme bombardovanja 1999. uhapšen jer "nije imao validnu ličnu kartu". Naravno, ovaj slučaj je Ristiću bio namešten, jer su tadašnje vlasti tražile razloge da ućutkaju novinare. Na skupstini NUNS-a,početkom 2002. godine, u Studentskom kulturnom centru u Beogradu, Ristić je javno zahvaljivao Suši za pomoć koju je udruženje dalo njegovoj porodici. Gordana Suša, iako u vreme Vojkanovog hapšenja nije bila ni predsednica (izabrana decembra 1999.), niti je na bilo koji način učestvovala u radu Nezavisnog udruženja, pa ni u obezbedjivanju pomoći Ristiću, čak ni na demanti Vojkanovog izlaganja, nije reagovala. Bilo je valjda zgodno okititi se tudjim perjem.

Vratili su nam se zlotvori devedesetih, a za medije su došla ponovo teška vremena. Došli su neki novi "aktivisti" u NUNS, ali i u čitavo srpsko novinarstvo. Mi, koji smo osnovali i, što je još važnije, održali udruženje u životu u tim teškim danima, više nismo tamo.

Ali, kada bih se, ne daj bože, ponovo našla u situaciji da nekoga od kolega na bilo koji način spasavam, isto bih učinila. Ma i da on to ne pamti.

уторак, 4. август 2015.

SEĆANJE NA "OLUJU"

početak avgusta 1995. 
nedelja
Sunčan dan na dunavskom Lidu. Mnogo kupača i camaca na špicu Ratnog ostrva. Negde oko 13 sati. Jos nije vreme za redovne vesti na StudijuB,a iznenada, špica i glas Jugoslava Pantelića. Vest da su hrvatske snage "jutros negde oko 4 h, započele akciju  "Oluja" i zauzele Knin". I da se formirala duga kolona ljudi koji beže. Pojačavam radio i ponavljam glasno vest koju sam upravo čula. Komšinica Mira sa susednog, luksuznog čamca, priprema riblji ručak za prijatelje. Istrčava na svoju palubu i gnevno reaguje: "ja ne volim te napaljene  vesti sa Studija B! Oni uvek lažu!" i ulete u svoju brodsku kuhinju...

ponedeljak

Popodne, dežuram u dnevniku NTV Studio B. Negde oko 18 sati, zvoni telefon.
-"Jel to Studio B? Ja sam vozač hladnjače, vozim iz Zapadne Evrope, Sad sam na Sremskoj Rači. Ovde je mnogo ljudi, izbeglih iz Hrvatske. Srpska policija ne dozvoljava prelaz u Srbiju. Sve je blokirano... Nikoga ne puštaju, a ovde ima i dece... neki stari su umrli na putu.... učinite nešto...!"  i prekida vezu.

Odmah šaljemo ekipu sa Jelenom Veljković.

Nekoliko sati kasnije, ekipa se vraća. Nisu im dozvolili snimanje, a kasete koje su već snimljene, oduzeli....

-----

Drama kolone srpskih izbeglica traje već 11 dana. Stižu nam razne vesti, jedna od njih je da su negde kod Petrovca, kao u Ćopićevoj poemi " Na Petrovačkoj cesti" hrvatski avioni bombardovali dugu izbegličku kolonu. Vrućine su nesnosne...

-------
Jesen, 1995. u Studiju B

U redakciji vidim dve nove higijeničarke, angažovane preko "Dedinja". Ozbiljne, ćutljive, ali vredne... Čiste, brišu... Ali, za razliku od prethodnih, koje su prolazile kroz prostorije i kao "mačka repom" mahale krpama, njih dve to rade tiho, diskretno,pažljivo... Iza njih ostaje upadljivo čistiji prostor. Nekoliko dana kasnije započinjem razgovor sa jednom odd njih. One su sestre, jedna je ekonomista, druga, mislim da reče da je stomatolog. Ovde su stigle u koloni bežeći od "Oluje", sa decom. Muževi su im ostali u Martićevoj vojsci i nemaju kontakt sa njima...

Jedna od njih, Mirjana, iz Ogulina,  priča: "Moj muž i dever su, kao i obično, došli negde oko 10 uveče na spavanje. Tako su od početka radili, ujutru rano se vraćali u jedinicu. Ali, tog jutra, oko četiri, probudi nas gruvanje topova... Njih dvojica, u čudu, ubrzano se spremaju, da bi stigli u jedinicu, u strahu da ne izgube kontakt, da ih ne nadju. Pogledamo u pravcu pucnjave, a tamo, kao u najvećoj oluji, seva... grme topovi.... sve su nam bliže.  Odoše oni, a mi, sa decom i majkom, pokupismo torbice (inače, to nije prvi put da mi pobegnemo u šumu, sa ručnim prtljagom, na dan, dva, pa se vratimo kući) uguramo se u auto i krenemo, sa nadom da ćemo se vratiti u toku dana. Već na glavnom putu vidimo da se sa svih strana stiču kolone, sunce već peče, a mi, milimetar po milimetar,skoro da više stojimo nego što se krećemo. Niko ne zna kuda ide... I što je najgore, više ne možemo da izadjemo iz kolone... Dani prolaze, a nama se i ono malo hrane i vode što smo poneli, već istrošilo... deca plaču. Stara hvata vazduh...   "

- A muž! Jel vam se pridružio?

- Ne! još ne znamo šta je s njima dvojicom. Mala (ćerka, koja je imala 11 godina), piše na rodjendan, u svom dnevniku: najveća mi je želja da se tata javi.... Ovde smo u kolektivnom smeštaju... obećao nam je Mikelić (Borislav Mikelić) da će videti, da  će pokušati da im udje u trag....

Ubrzo su obe prestale da rade u Studiju B. Mirjanu sam još jednom videla u gradu, ali o mužu nije imala nikakvih vesti.
------

Danas, 20 godina kasnije, opet su na čelu Srbije Vučić, Dačić,Vulin... negde tu u vrhu i Vučelić i ini... isto kao i te užasne 1995.

Srbiji je trebalo, znači, 20 godina da se probudi, da shvati (ako je i danas shvatila?!), svu težinu sudbine tog naroda.

Dvadeset godina posle, Srbija proglašava Dan žalosti! A žalost onih nesrećnika traje sve vreme, samo što oni to nisu primećivali. Sad im je potrebno za njihov politički marketing.

ZA PARADU LICEMERJA!

Za ovih 20 godina, Srbija se smanjila. A  i nas je sve manje....

Hrvati slave! Imaju razlog za to.

Tog dana su oni DOBILI a  Srbi izgubili državu.




четвртак, 23. јул 2015.

ŠTEDNJA VODE PO IDEJI GORANA VESIĆA

Godinama se u Beogradu, čim krenu vrućine, ponavlja ista priča o štednji vode. I uvek, kao glavni problem označe se seljaci - poljoprivrednici iz prigradskih naselja, jer, zaboga, oni troše vodu za zalivanje bašti.

Ove godine, Goran Vesić je prevazišao i samog sebe. Najavio je da će ograničiti potrošnju do 25 m3 po domaćinstvu. Sve preko toga plaćaće se po višoj ceni. A narod je tek naučio da se kupa.

Teško Srbiji, posebno Beogradu, ako se ovakvi mudraaci namnože!

Gradonačelnik Mali i njegov prvi saradnik Vesić očigledno nemaju ni pojma, ni interesovanja za problem o kome odlučuju. Kad bi samo za trenutk stavili prst na čelo i malo razmislili, možda bi im bilo neprijatno da pričaju ovakve gluposti.

A kojom bi to vodom, po Malom i Vesiću, trebalo da se zalivaju poljoprivredna dobra, koja Beograd snabdevaju hranom?

Šta su to oni ponudili poljoprivrednicima kao zamenu za trošenje skupe pijaće vode?  Ili ih je baš briga da li će se HRANA proizvoditi kod nas ili uvoziti? Da li će gradjani kojima je bašta radno mesto i jedini izvor zarade, imati prihode?

Njih jedino interesuje Beograd na vodi, skupi i nerentabilni projekat Vučićevih arapskih prijatelja!

Naravno, da je svakom Beogradjaninu milo da se obale urede, ali nikako da se podižu stospratnice i kafančine na obalama i da se potpuno zatvore pristupi rekama.

Umesto ogromnih ulaganja u pripreme terena za dolazak šeika sa koferima para, bilo bi svrsishodnije, pametnije, humanije, ljudskije, a iznad svega HITNIJE da se taj novac uloži u sisteme za navodnjavanje širom Srbije i time unapredi poljoprivreda,  koja je uvek isticana kao NAŠA RAZVOJNA ŠANSA!

Ćuti o tome i Privredna komora, i Vlada Srbije. Njima  nije palo na pamet da svojim "investitorima" to predlože kao prioritet. Jer, ako su istinski, a ne nazovi prijatelji, ako žele da pomognu prijatelju u nevolji, a Srbija jeste u nevolji, onda će pitati domaćine šta im je najpotrebnije i šta će nam najbrže pomoći da izadjemo iz krize.

A za lepe, uredjene obale, kao odraz blagostanja, kad smo već ovoliko čekali, sačekaćemo neka bolja vremena. Posebno, ako se ima u vidu da projekat Beograda na vodi, ne obezbedjuje stvarno generalno sredjivanje, nego samo izgradnju objekata koji će, kako su vlasnici novca izračunali, najbrže doneti profit. NJIMA, naravno!

NAMA SAMO NOVE DUGOVE!



понедељак, 13. јул 2015.

SIROMAŠNI I NEVIDLJIVI

U subotu, 11. jula, oko 10 sati, nedaleko od Radničkog, na Crvenom krstu, srela sam jednu očajnu ženu, izbeglicu. Zbunjena, što od vrućine, što od nevolje u kojoj se našla, pita me gde se nalazi kancelarija Crvenog krsta. Kaže, bila je već ranije tu ali se sada zbunila, ne može da nadje... Započinjemo razgovor. Živi sa dve unuke, od 5 i 3,5 godina, negde ispod mosta.
- Nismo od juče ništa jele ni one ni ja....ma, nije mi za mene, nego one su male, gladne su... još ne razumeju.... pa sam došla da vidim može li Crveni krst da nešto pomogne...

Njena ćerka, majka devojčica,pre tri godine nastradala je u saobraćajnoj nesreći, od tada se snalaze. Ali, više ne mogu.

Podelismo neki ostatak iz mog novčanika i dogovorismo se da se danas oko 10 vidimo na istom mestu; da joj donesem nešto dečje garderobe i još ponešto...

Došla sam danas  na dogovoreno mesto petnaestak minita pre dogovorenog vremena natovarenih kolica. Čekala sam više od sat. Za to vreme, pored mene je prošlo više od 30 ljudi, posetilaca Zavodu za zapošljavanje, čija kancelarija je na istoj adresi. Ona se nije pojavila. Da li se opet izgubila ili se nešto drugo dogodilo ne znam...

Sišla sam niz dvorište do  kancelarije Crvenog krsta za Zvezdaru da pitam da li se javljala njima. Jeza koja me obuzela pri ulasku u zgradu, objasnila je, bez reči, kakve su mogućnosti ove insitucije da bilo kome pomogne. U hodniku mrak, nigde nikoga. Iz dubine tame se čuje razgovor dveju žena, ali, da bih došla do tih glasova, kroz mrak se teško probijam izmedju naslaganih stolova, stolica i  ko zna sta jos. U medjuvremenu je stigla jedna mladja žena sa detetom i počela da čupa travu kojom je zarasla davno napuštena žardinjera ispred ulaza. Ona pokušava da me sprovede do dežurne kancelarije.

Najzad, čitava stižem do vrata. Unutra se, kroz gusti dim duvana, naziru dve sredovečne dame, čije glasove sam čula u mraku.

Kažem zbog čega sam tu, a jedna od njih odgovara da mostovi nisu u njihovoj nadležnosti i da se obratim kancelariji na Paliluli.

Objašnjavam da sam se sa ženom dogovorila da se ovde nadjemo i pitam da li mogu da ostavim vreću koju sam joj donela, da joj predaju ako se pojavi.

Može, može... ako dodje, znaćemo po vašoj priči o kome se radi. (ja u subotu, šokirana njenom nesrećom nisam se setila ni da je pitam za ime).

- Ako ne dodje, molim vas, dajte nekome kome je potrebno, - kažem odlazeći. A moja sagovornica mi, kroz već zatvorena vrata dovikuje: izgleda da još ima humanih ljudi!

Nije ovo prvi put da u mom kraju, tu kod Crvenog krsta, srećem ljude koji su odnekuda došli, koji su negde ostavili sve... Čini mi se da o njima više niko ne brine. Nemaju ni adresu, ni identitet, ni osnovne uslove za život. I to traje godinama.

Pa mi pada na pamet da bi bilo dobro da Vulin, ministar za socijalu, umesto što brine o liku, delu i bezbednosti premijera, ponekad odradi i nešto  što mu je u opisu posla.  I da, kad već komunicira saopštenjima sa susedima, pokuša da učini nešto i za one koji su onda kada je Vulin takodje bio u vlasti, ali u drugoj politickoj strukturi, otuda pobegli od rata.

Njihova drama dugo traje i nije ništa manja od migranata koji su preplavili  Srbiju. Jedino što za brigu o njima više niko ne dobija političke poene.

Oni su zaboravljeni, nevidljivi..... pravno ne postoje.

Ali, živi su još.Tu su, medju nama!